Miljenko Jergović o romanu “Čudan osećaj u meni Orhana Pamuka u izdanju Geopoetike iz Beograda

U zagrebačkom „Jutarnjem listu“ 25. jula 2015. godine poznati književnik Miljenko Jergović objavio je izuzetno afirmativan prikaz najnovijeg romana Orhana Pamuka „Čudan osećaj u meni“, koji je nedavno objavila Geopoetika. U tekstu je posebna pažnja posvećena kvalitetu prevoda, te istaknuto da je ovo prvi prevod na bilo koji svetski jezik, pa samim tim za sada i jedini u regionu. Ovo su odabrani odlomci iz teksta, a ceo prikaz može se pročitati na blog-stranici autora http://www.jergovic.com/ajfelov-most/orhan-pamuk-cudan-osecaj-u-meni/ ‚‚... Roman naslova “Kafamda Bir Tuhaflik” autora Orhana Pamuka u Istanbulu je objavljen 9. prosinca 2014. Usporedo s pripremom za tisak, rukopis je na srpski jezik prevodila Mirjana Marinković, po narudžbi beogradske Geopoetike, stalnoga Pamukovog izdavača. Krajem svibnja prijevod je objavljen pod naslovom “Čudan osećaj u meni”. To je prvi prijevod u svijetu nove knjige Orhana Pamuka. Prevoditeljica je svoj posao i kreaciju izvela na uzoran način. Njene rečenice lijepe su i tačne, pomno stilizirane u duhu naših jezika, a vjerne Pamukovom stilu. Leksik je izraženo okcidentaliziran, izbjegnuti su turcizmi, čak i oni koji su suživljeni i stopljeni sa srpskim (i hrvatskim) jezikom, pa je tako efendija (uglavnom) postao gospodin, a dženaza je (dosljedno) sahrana. Ali kako je i to učinjeno sa znanjem, mjerom i prevoditeljičinim književnim darom, ovom čitatelju nije zasmetalo, premda mu je bliži pristup dvoje velikih Pamukovih hrvatskih prevoditelja, Ekrema Čauševića i Marte Andrić, koji turcizmima pristupaju s nekom bosanskom mjerom i sa sviješću o višestoljetnoj integraciji islama i turskoga jezika unutar hrvatske kulture. (Uzgred, nije vjerojatno da će se uskoro – u sljedećih godinu ili dvije – pojaviti hrvatski prijevod Pamukova romana. Razlog je dvojak: nitko u Hrvatskoj, osim Frakture, nije u stanju prirediti i objaviti ovako zahtjevnu knjigu; raniji Pamukov hrvatski izdavač nekorektno se ponio prema Ekremu Čauševiću i Marti Andrić, i ne može se očekivati da bi se ijedno od njih dvoje poduhvatio ovakvog posla.) (…) “Čudan osećaj u meni” nesumnjivi je vrhunac pripovjedne umjetnosti Orhana Pamuka. Najbolji i najveći njegov roman. Nije čest slučaj – zapravo to se nikad ili skoro nikad još nije dogodilo – da pisac nakon dobivanja Nobelove nagrade piše svoje najbolje romane. Obično je to nagrada za kraj, za grob, slavu i lijepu mirovinu. Tko je nagrađen, taj prestaje pisati ili piše memoare, vrši konačno pospremanje kuće, pospremanje groba. Pamuku se dogodilo nešto drugo: stekao je samopouzdanje – kojeg mu, istina, nije ni ranije nedostajalo – i napisao “Čudan osećaj u meni”, svoju najljepšu knjigu o Istanbulu. (…) “Čudan osećaj u meni” kulturni je, a pomalo i životni događaj ljeta 2015. Naravno, za ovog čitatelja. Da u njemu, čitatelju, ima dobrote, sad bi se, po ovoj vrućini, otputio u Beograd, napunio bi prtljažnik primjercima Pamukova romana, i vratio se u Zagreb, da knjigu dijeli i poklanja onima koji će je znati pročitati. Ali nema u njemu dobrote, a ni vjere u pismenost ljudi među kojima živi. Nema, nažalost, takvih ni za pun gepek knjiga. A oni koji jesu pismeni, sami će u Beograd po knjigu. U Beograd ili u Superknjižaru, gdje će “Čudan osećaj u meni” sigurno stići. Pročitanom romanu mjesto je negdje uz Andrićeve i Kadareove romane. To je Pamukovo stvarno društvo, njegova istinska književna domovina. Uz bosanskog (srpskog i jugoslavenskog), te uz albanskog pisca nalazi svoj prostor, široko polje razumijevanja i pripadanja, i ovaj veličanstveni Turčin. Zajednicu ne čine slava ni nagrade. Ne čini je ni jezik. Pa čak ni suvremeništvo. Zajednica je u priči koja može biti takva da u čašu boze stane čovječanstvo.) Miljenko Jergović, 25.07.2015.