Prekratak život Milana Milišića (1941–1991) bio je ispunjen delima svih žanrova, objavljenih jednako za života i posle smrti. Nešto od ovog unikatnog umetničkog glasa Geopoetika je stavila među korice svojih edicija (Dubrovačka zrcala, eseji, 2007; Oficirova kći, roman, 2011). Trideset godina od autorovog odlaska, pred ovdašnjim čitaocima je knjiga putopisa Otoci.
Kao što je Milišićeva sveukupna stvaralačka ličnost pripadala jednako i lokalnom i univerzalnom, tako su i ovi eseji, mahom posvećeni dubrovačkom otočju, preko severa Jadrana, stigli sve do ostrva – Menhetn. Njegova duboka umetnička individualnost, koliko god bila sazdana od mikrosvetova u kojima je sebe oblikovao, i dalje jednako pripada makrosvetu književnih vrhova. No, centralni deo Milišićeve ličnosti i dela najpre pripada definiciji ostrva.

Vladislav Bajac

Koliko god doslovno „usputna", pa i nastala u prilično velikom vremenskom luku, Otoci su u stanovitom smislu Milišićeva „ključna" knjiga, svojevrsni zaglavni kamen čitava njegova opusa i iskaz određenog poetičkog vjerovanja…

Ideju „insularnosti" treba prihvatiti kao njegov temeljni izazov i korelativ stvaralačke ambicije.

Doista, Milan Milišić je bio i ostao otokom, samosvojnim i izdvojenim, nesvodivim i teško uklopivim piscem u svakom smislu…
Ponosan na tlo iz kojeg potječe, otporan na razne valove i tendencije, izdrživ na sirenske zovove vjere i nacije (no s odlučnim poštivanjem svojih srpskih, pravoslavnih predaka i sa solidarnim razumijevanjem katoličkog i pučkog hrvatskog supstrata svoje regije), opstao je u Gradu zvanom hrvatska – ili pak južnoslavenska – Atena kao na pravoj vjetrometini. 

Tonko Maroević, iz Pogovora